Antibiotici spadaju u grupu dragocjenih lijekova te zauzimaju važno mjesto u sprječavanju rasta bakterija i liječenju bakterijskih infekcija. Neki su antibiotici efikasni samo protiv određenog tipa bakterije dok se drugi upotrebljavaju za širok spektar bakterija.
Antibiotici oštećuju ili ubijaju bakteriju na različite načine. Većina njih sprječava bakteriju da oko sebe napravi zaštitni omotač te na taj način utiču na raspadanje bakterijske čahure. Drugi antibiotici sprječavaju bakterije da proizvode bjelančevine i tako dovode do smrti bakterije. Moraju se pažljivo birati jer je potrebno koristiti antibiotik koji će učinkovito napasti bakterije i najviše uticati na njih.
Treba naglasiti da se propisani antibiotik mora uzimati dovoljno dugo kako bi bili sigurni da je bolest potpuno uništena. Iz tog razloga je neophodno uvijek završiti terapiju antibioticima koju ljekar propiše, jer se ljekarov izbor antibiotika zasniva na kliničkoj dijagnozi, odnosno na podacima koje dobije od bolesnika i kliničkoj slici (primjer, uzročnik šarlaha uvijek je isti i na njega gotovo uvijek djeluje penicilin). U takvoj “empirijskoj” terapiji ljekar obično bira antibiotik širokog spektra djelovanja kako bi se izbjegao neželjen ishod i komplikacije. To su antibiotici koji djeluju podjednako snažno na veliki broj uzročnika i koje treba upotrebljavati samo kada ne postoji informacija o uzročniku infekcije, a liječenje treba početi odmah.
U svim ostalim slučajevima najbolje je odabrati specifičan lijek, tj. onaj čiji antimikrobni spektar zahvata identifikovanog uzročnika. Osim toga, pri izboru optimalnog antibiotika treba voditi računa ne samo o vrsti uzročnika, nego i o tome da li će lijek doprijeti na mjesto infekcije i da li je bolesnik možda preosjetljiv na lijek. Nije nevažno ni stanje organskih sistema za odstranjivanje štetnih materija iz organizma (npr. bubrega) jer i to utiče na djelovanje lijeka. Ipak, treba naglasiti da uprkos tome što su antibiotici djelotvorni i sigurni lijekovi, prekasno započeto liječenje, premala primjenjena doza, prekratka terapija ili neprikladan put primjene, mogu dovesti do neuspješnog liječenja.
Veoma je važno ne upuštati se u samoliječenje antibioticima zbog mogućih ozbiljnih posljedica po zdravlje kao i zbog očuvanja dragocijenih lijekova za prave potrebe. Samoliječenje antibioticima definiramo kao korištenje antibiotika od strane pacijenata, kada to ljekar nije propisao. Odnosi se na antibiotike koji su dobiveni bez recepta, ostatak antibiotika od prethodne terapije ili prestanak upotrebe antibiotika nakon regresije simptoma.
Ako antibiotike uzimamo uvijek iznova i nepravilno, doprinosimo povećanju broja bakterija rezistentnih na antibiotike, što je jedan od gorućih zdravstvenih problema. Bakterije rezistentne na antibiotike predstavljaju opasnost za sve nas jer uzrokuju infekcije koje se teško liječe.
Veliki broj ljudi samoincijativno počinje s primjenom antibiotika u slučajevima kad su prisutni tek neki simptomi bolesti koji nisu posljedica bakterijske infekcije, kao što su, na primjer povišena temperatura, grlobolja ili u svrhu prevencije bakterijske infekcije, što je česta pojava u liječenju djece. Zbog takve prekomjerne i neopravdane upotrebe antibiotika, bakterije iz okoline i u našem tijelu razvijaju otpornost na te lijekove. Otpornost bakterija na lijekove najveća je opasnost pri hirurškim zahvatima i intenzivnim liječenjima, ali pojava i širenje bakterija otpornih na antibiotike ugrožava sigurnost svih pacijenata, ne samo u
bolnicama, već i u populaciji općenito, i to prvenstveno zbog toga što infekcija takvim bakterijama češće dovodi do bolesti i povećanja smrtnosti.
Posljedica otpornosti bakterija na lijekove za liječenje infekcija je duže liječenje koje može biti i neuspješno i završiti loše po bolesnika. Na kraju bismo se mogli naći u situaciji u kojoj više nemamo djelotvornih lijekova za liječenje bakterijskih infekcija.
Smanjenje otpornosti na antibiotike može se postići izbjegavanjem kombinovane terapije (osim u izuzetnim, opravdanim slučajevima), praćenjem otpornosti mikroorganizama u bolnicama i ambulantnoj praksi, ali prije svega racionalnom terapijom.
